Od 2008. do 2021. godine obnašao je dužnost pročelnika Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, a inicijator je i poslijediplomskog studija „Upravljanje u krizama” na Sveučilištu u Zagrebu. Naš sugovornik ovaj tjedan bio je Pavle Kalinić koji se nametnuo kao sasvim logičan izbor u doba sigurnosne krize kakvu svijet već odavno nije iskusio.

Mnogi su sumnjali, no Rusija je na kraju ipak napala Ukrajinu. Je li Putinova prijetnja zapadu nuklearnim oružjem po Vama realna?
- Putin je u operaciju u Ukrajini ušao s nedovoljnim brojem vojnika. Kad idete u jednu takvu vojnu operaciju morate imati najmanje dva puta, a idealno bi bilo i tri puta više vojnika više vojnika od onoga koga napade i tu je napravljena greška. Dakle, ako Ukrajina, primjerice ide sa 150 000 vojnika, vi ih morate imati barem 300 000 tisuća da biste se prebacili preko njih. Vidi se da ove operacije koje su dosad provedene ne idu onim onim timom koji su stratezi u Moskvi očekivali i to je problem broj jedan. Vjerojatno se dogodilo nešto ispod žita o čemu mi nemamo informacije i zbog toga je ova akcija ishitrena. Upozoravano je da se NATO ne širi na istok. Ovdje mir mogu potpisati Washington i Moskva.
Meni je žao ukrajinskog naroda i ljudi koji tamo ginu u ratu u koji idu, kako bi rekao, nizašto. Oni će biti kolateralne žrtve kao što smo i mi to bili od ‘91. do ‘95. Kad me pitate postoji li opasnost od nuklearnog rata i je li Putinova prijetnja nuklearnim oružjem realna, čini mi se da za Putina povratka nema. Putin je stjeran u zid. Pa i sam je naveo da je učio od štakora, a kad štakora stjerate uza zid on kreće u napad. Bilo je naime nekih ishitrenih izjava od strane britanske diplomacije i to je jedan o razloga zbog čega je Putin uputio tu prijetnju nuklearnim oružjem. Tko god se odluči za takvo nešto, to je automatski kraj ove civilizacije.

Ali vidimo da je zavladala panika pa se po ljekarnama traže tablete joda.
- To je ta naša tradicionalna nepismenost i neobrazovanost i sad su opet oni koji apsolutno ništa ne znaju postali stručnjaci kad treba upotrebljavati jod i ja i ovu priliku koristim i molim građane koji će ovo čitati, molim ih da ne idu po jod, ako slučajno gruhne negdje oko nas, zadnji problem će nam biti jod. Jod je predviđen da ga uzimaju osobe mlađe od 40 godina. U ovom trenutku nema nikakvog razloga da bilo tko, bilo gdje pije jod u bilo kojem obliku. Nema nikakve potrebe da ljudi idu u apoteku, da ga piju ili spremaju. Ako nam taj jod bude potreban, ljudi će ga dobiti na vrijeme. A ne daj Bože ako se on u Hrvatskoj bude dijelio, tada će se pojaviti nova teorija zavjere kako je to novi oblik čipiranja ili čega već i onda će biti natezanja s onima koji ga budu trebali piti jer ga tada neće htjeti piti. To je klasična hrvatska priča.

Pregledavaju se skloništa, a svi znamo da su u lošem stanju, atomska skloništa ipak moraju imati određene standarde, dakle nisu to bilo kakva skloništa .
- Kad kažete da su u lošem stanju to znači da u njima nešto ne valja, a ja mislim da su ona potpuno nepripremljena. Gledajte, da biste uopće ušli u atomsko sklonište ta skloništa moraju imati filtere, a mi u Hrvatskoj, koliko ja znam, uopće nemamo tvornicu koja ih proizvodi. To vam je ista situacija kao i kad je počela korona. Tada praktički nismo imali tvornicu koja proizvodi alkohol nego smo ga uvozili iz Mađarske. To dovoljno govori koliko smo mi za nešto spremni. Naša skloništa su nedovoljna, u Hrvatskoj u njih može stati sedam do devet posto ljudi. Jedina zemlja u Europi koja ima skloništa za sve svoje stanovnike je Švicarska. A kad su oni ratovali?!
U nas se mafija upetljala i poslije rata nakon '95. veliki stratezi unutar Državne uprave za zaštitu i spašavanje, koji se sad zovu Ravnateljstvo civilne zaštiti pri MUP-u, donijeli su odluku da Hrvatskoj skloništa ne trebaju. Tako se ispod novih zgrada i objekata skloništa nisu gradila, a sad vidimo da nam trebaju. Ključni su filteri, a nisu mijenjani 30 godina. Morate imati zalihe vode i hrane, kemijske zahode, upotrebljive tuševe, da svaki onaj koji ulazi unutra, ako je ozračen, da se može otuširati i da ta voda ide prema vani, a ne prema unutra i plus toga, odjeća koji bi ljudi imali na sebi prije ulaska u sklonište, mora se baciti.
Mogu vam reći iz vlastitog iskustva, kad je bila nesreća u Černobilu, bio sam na odsluženju vojnog roka i ondašnji se oficiri JNA jednostavno nisu snašli. Velika većina njih nije znala uključiti Geigerov brojač, a kamoli što drugo. Svi bunkeri koji su onda postojali u tim vojnim objektima nisu se mogli koristi jer su im ulazi bili puni raznog otpada i smeća. Sve je bilo u potpunosti nepripremljeno, a ipak moram reći da je u to vrijeme pripremljenost bila bolja nego danas.

Ako se ondašnji JNA oficiri nisu snašli nakon eksplozije nuklearne elektrane u Černobilu kako bi se tek mi danas snašli?
- Velika većina se nažalost ne bi mogla snaći, a ovo što imamo od vojske su ostaci ostataka. Danas imate i novu opasnost, ne znam je li ta informacija točna ili ne, ali navodno je Putin u Ukrajini upotrijebio vakuumske bombe. To su bombe koje vam isisavaju kisik. Znači, da bi se od toga spasili vrata skloništa moraju biti potpuno hermetički zatvorena jer te bombe, najgrublje rečeno, isisavaju zrak iz pluća.

A gdje mi u Dubrovačko – neretvanskoj županiji da se sklonimo, u Titovo sklonište na Prevlaci ili možda u tunele na Lastovu?
- I oni su neodržavani, razvaljeni, vjerojatno puni pukotina i bez filtera. Veliki branitelji Plenković i Milanović i svi ostali, koji su odgovorni, trebali bi konačno shvatiti kako je ova možda zadnja prilika da Hrvatska ozbiljno pristupi zaštiti svog stanovništva. To je ustalom zadaća svake vlade jer vlada je tu da pomogne svom stanovništvu, a to znači i da su nam i skloništa adekvatna i pripremljen i da ih imamo dovoljno, naravno da imamo i pripadajuću vojsku i policiju, da možemo sami sebe braniti i naravno civilnu zaštiti koju svi pljuju zadnjih 30 godina.

S obzirom da vidimo kako je rat još uvijek itekako moguć, treba li u Hrvatskoj ponovo uvesti obavezni vojni rok?
- Jasno sam na poziciji na kojoj sam bio i prije. Obvezni vojni rok nikako nije trebalo ukidati. Minimum je švicarski model. To je zemlja koja nije ratovala preko 400 godina, a ima obvezan vojni rok i dva puta godišnje ima vježbe za vojne obveznike da obnove svoja znanja i nauče nešto novo. Ne vidim nikakvog razloga da Hrvatska nema obvezan vojni rok i to ne samo za muškarce nego i za žene jer smo mi u demografskom smislu jako deficitarni i bit ćemo još defiticitarniji.

Kad se postavljaju ta pitanja o funkcioniranju civilne zaštite i pripremljenosti sustava na izvanredne okolnosti pa i na rat, dojam je kao da se tim temama ne daje dovoljna pozornost, a imali smo dva potresa u zemlji u kratkom vremenu. Kad je u pitanju rat, vidimo ovih dana da je on uvijek moguć i da moramo biti spremni.
- Mi nismo spremni!

Vama su se smijali u Zagrebu kad ste kupovali strojeve za djelovanje nakon potresa koji se dogodio.
- Da, a grad Zagreb je ukinuo Ured za hitne situacije i on se polako i sigurno rastače. Treba cijelu paradigmu mijenjati da bi sustav funkcionirao.

Može li se ovaj rat u Ukrajini preliti na druge zemlje, konkretno u naše susjedstvo, na područje Kosova ili Bosne i Hercegovine?
- To je nažalost jedna od opasnosti, ali nisam siguran da hoće u ovakvoj situaciji i problemima u kojima se Rusija nalazi u Ukrajini, a nema ona samo problema u Ukrajini već ih ima i na drugim mjestima. Jedna od opasnosti da Kina odluči preuzeti Tajvan, koji smatra svojim integralnim dijelom. Nama je puno opasnija situacija s Republikom Srpskom, sjevernim dijelom Kosova i sjeverom Crne Gore. Ukoliko bi došlo do nereda u Crnoj Gori sigurno bi bilo izbjeglica na dubrovačkom području i za takve je situacije već trebalo imati planove.
Kad su bježale izbjeglice iz Sirije i Afganistana, sve što je napravljeno bilo je u gradu Zagrebu i prvi udar je bio na grad Zagreb s 3.500 ljudi koji je primio na Velesajmu. Što ovi sad misle napraviti niti znam, niti me tko pita, ali činjenica je da je Zagreb u proteklih šest mjeseci bitno potonuo što se tiče mogućnosti odgovora za prihvat izbjeglica ili potresa. Mi smo za vrijeme potresa u Zagrebu imali vani dnevno od 6.300 do 6.500 ljudi. Država se trebala uključiti u razmaku od 24 do 48 sati, a do danas nije uložila ništa u obnovu. Obnove u Zagrebu nema, a ako ne vjerujete da je u Zagrebu nema, onda odite pa vidite što je u Petrinji i u Sisku.

Danas nije bilo probe sustava za uzbunjivanje, nije se u hrvatskim gradovima moglo čuti sirene da se građani ne bi prestrašili.
- Ne znam tko je donio tu odluku, a te su sirene ostatak iz bivše države od kojih velika većina ne funkcionira. Mislim da smo mi u Zagrebu spali na nekih 20 posto sirena. Nekad su inače bile u ingerenciji DUZS-a, a sad su u ingerenciji Ravnateljstva civilne zaštite. Cijela ta ideja Državne uprave za zaštitu i spašavanje, koja je inače bila odlična i koju sam i ja podržao, nastala je nakon rata, ali nikad nije profunkcionirala onako kako je zamišljena jer je bila napunjena kadrovima kojih su se rješavali iz vojske, HV-a i MUP-a. Oni koju nisu mogli poći u mirovinu ili nisu imalo dovoljno obrazovanja da ih rasporede negdje drugdje, njih su ubacili u Državnu upravu za zaštitu i spašavanje i zbog tog kadrovskog promašaja ona nikad nije profunkcionirala.