Srijeda, 26 Listopad 2022
ESTETIKA BETONA

Ako su bogovi izazvali Trojanski rat da bi pjesnici imali o čemu pjevati, Dubrovčani su izgradili najljepši grad da bi imali što rušiti

dr. sc. Ivica Granić dr. sc. Ivica Granić
Piše:

Homer je vjerovao da su bogovi izazvali Trojanski rat da bi pjesnici imali o čemu pjevati. Kako stvari stoje, čini se kako su stari Dubrovčani izgradili najljepši grad na svijetu samo da bi ovi danas imali što rušiti.

Rijetko se u posljednjih dvadesetak godina moglo čuti kako vlast skrbi u interesu građana, vodi računa o okolišu ili kako poštuje prostorno plansku dokumentaciju. Upravo suprotno, i vjerojatno ne bez razloga, riječ je o više ili manje značajnom, kako se voli kazati, pogodovanju investitorima. Tvrdnje padnu na plodno tlo svaki put nakon što ljudi shvate kakva im je betonska mega razvalina, „oblikovno i prostorno planski” posve uredna, nikla u susjedstvu.

Dubrovačke šatro - okolišne udruge, koje iz nepoznatih razloga još uvijek imaju prefiks okolišne, podignu dreku, no s obzirom kako im fali, osim znanja, i elementarne vjerodostojnosti, pitanje je kakve oni procese uopće i mogu pokrenuti. Vjerojatno nikakve, ali dobro je, čak i ovakvi kakvi jesu, da postoje.

OBUSTAVA IZDAVANJA DOKUMENATA GRADNJE

Nakon prosvjeda stanara Karingtonke, navodno je u međuvremenu pronađeno rješenje, zatim i najave izgradnje novog mega kompleksa na prostoru nekadašnje Remize, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković je shvatio kako bi pretis - lonac ipak mogao eksplodirati. Sazvao je okrugli stol na kojem su sudjelovali, osim stručnih osoba iz raznih odjela gradske uprave, komora inženjera građevinarstva, zatim društvo arhitekata, kao i dubrovačka oporba, dio.

Gradski vijećnik Mosta Maro Kristić je otišao i korak dalje, on traži nešto što još nigdje nikada nije doneseno, naime riječ je o stanovitom moratorij na izgradnju višestambenih zgrada na užem području Grada. Moratorij se, kako stoji, ne bi odnosio na investitore i objekte za koje postoje izdane pravomoćne dozvole te za gradnju objekata namijenjenih stambenom zbrinjavanju mladih obitelji, odnosno poticajnoj stanogradnji. Ideja je krajnje populistička, bez ikakvih realnih izgleda, no možda i nije loše da je plasirana, jer je jasno kao je dogorjelo do nokata.

Bilo kako bilo, čini se kako „hrvatska Atena” upravo plovi svoje prostorno - planske Scile i Haribde, a hoće li usput pronaći i pokoju seku, ostaje za vidjeti.

ESTETSKA VRJEDNOST GRADA

Valja se prisjetiti kako je bilo nekada? Dubrovčani su utvrdili svoj grad. Jer je neprestano prijetila turska i mletačka opasnost. Zatim su angažirali najbolje domaće i strane majstore, što se očitavalo u praktičnoj efikasnosti i u estetskoj vrijednosti građevina. Kulturni procvat u javnim i sakralnim građevinama dogodio se ovdje čak i prije nego u Europi, još prije vremena humanizma i renesanse. Grad je prepun skladnih sakralnih građevina, od malih crkvica do samostana i katedrale, a njihova estetska vrijednost pokazuje, ne samo razvijenost, nego prije svega sklad i uređenost. Dok privatne palače i ljetnikovci daju uvid u onovremenu kulturu življenja.

Izgrađene su, dakle, gradske zidine, s kulama Minčetom, Lovrijencem, tvrđavom sv. Ivana, izgrađene su i Kaše kao obrana luke, koju domaća čeljad nazivaju Porat. Izgrađen je i Knežev dvor. Izgrađena je i palača Sponza, gradski vodovod, Onofrijeva velika i mala česma, Orlandov stup, Stradun... Izgrađena je i Luža, i Lazareti, zatim i žitnica Rupe, nekoliko skladišta soli, gradski zvonik, razne škole, zatim i čuvena dubrovačka Katedrala. Izgrađen je i Franjevački samostan... Izgrađeni su mnogi sakralni objekti, poput Dominikanskog samostana, crkve sv. Ignacija i dubrovački Kolegij, zatim crkva sv. Spasa, crkva sv. Vlaha, svete Klare, na koncu razne privatne palače i ljetnikovci, poput nevjerojatno skladnog ljetnikovca Petra Sorkočevića u Komolcu.

GUP IZ 1272. GODINE

I sve je bilo skladno, u svemu je bilo, ovdje vole kazati, i mjere i načina.

U čemu je ključ uspjeha?

Prije svega, problematika je bila dugoročno, i pravno, i trajno, posve definirana. Reguliranje izgradnje prvi put je zaokruženo donošenjem Statuta 1272. godine. A u tom Statutu, njegova „Peta knjiga” s 45. poglavlja, bila je zapravo GUP onoga vremena, radi se o zbirci propisa o urbanističkom uređenju Grada, i o raspolaganju zemljištem.

U toj petoj knjigi Statuta nalaze se brojni Zakoni koji reguliraju gradnju, od važnih poput smještaja i oblikovnog izgleda građevina, do regulacije ostalih pitanja, poput kanalizacije ili podjele ulice, sve do onih možda i najmanje važnih, na primjer problema zajedničkog zida dvaju kuća, gradnje prozora i balkona, ili čak načinu podmirivanja štete koja je nanesena susjedu tijekom gradnje.

Nakon katastrofalnog požara u ljeto 1296. godine, kada je izgorio čitav u to vrijeme novi dio Grada, izgrađen od drvenih kuća, donesen je ondašnji, ajmo reći, DPU - detaljan plan uređenja, odnosno dopunjena odredba o regulaciji čitavog budućeg gradskog prostora. To je bio plan po kojemu je Grad narednih stoljeća izgrađen, a odredbama o regulaciji Grada, na primjer, planirano je podizanje kuća u nizovima na zapadnom dijelu ravnog prostora, južno od Straduna, te na čitavom predjelu sjeverno od Straduna, osim samostanskog kompleksa Male braće, i kompleksa Sponze.

TKO TO TAMO DEVASTIRA?

Što se u međuvremenu izmijenilo? Zlobnici bi zaključili - sve! Ili gotovo sve. Moglo bi se biti ciničan do te mjere pa zaključiti kako su Dubrovčani izgradili najljepši grad na svijetu samo kako bi kasnije imali što rušiti. Jer je devastacija zapravo rušenje.

Nekoliko stoljeća nakon donošenja „prvog GUP-a” i nešto malo manje stoljeća od izgradnje, nema više govora o skladu, o mjeri i načinu, a opjevana estetika kamena, sunca i mora, danas djeluje krajnje bizarno. Jedino o čemu aktualno možemo govoriti dubrovačka je - estetika betona.

O ČEMU BI DANAS PJEVALI GUNDULIĆ I BUNIĆ

Potpisnik ovih redaka svakako nije osoba koja bi njorgala tek reda radi, čak dapače. No, kada se sagleda i valorizira sve što je izgrađeno zadnjih godina na području Grada, od lapadske marine, preko kompleksa iza Minčete, kao i Lapadskih dvora, zatim lapadske glavice i mega kompleksa oko bivšeg hotela Neptun, kao i uvale Lapad, to jest onoga što je od nje ostalo, a u očekivanju investicija na prostoru Remize, Radeljevića, Maestrala, sv. Jakova, TUP-a, kompleksa ispod Vila Palme, na Rašici… ništa se drugo ne može zaključiti osim kako je „vrag odnio i ćušu, i ular”.

Stari gosparski ljetnikovci, netom nakon upisa novih vlasnika, bivaju maštovito nakićeni, poput onog na Orsanu, a najnovije oglašena je i prodaja možda i najljepšeg, Bassegli Gozze u Gružu. Čekamo transformaciju. Ništa nije bolje stanje stvari u Gradu, koji vrvi maštovitim dogradnjama, zatim plastičnim ulaznim vratima, prozorima i persijanama, bezbrojnim šarenim bankomatima, a izloženost prekomjernom granatiranju stolovima nikada nije bila veća. Kao i prigodnom muzikom s istoka, nečim što se iz posve nepoznatih razloga naziva glazbom.

RUŠENJA GRADA U POVIJESTI

Veliku su sličnost bogovi namijenili Trojancima i starim Dubrovčanima. Kažu da su Bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati, a potpisniku ovih redaka pada na pamet kako su stari Dubrovčani izgradili najljepši grad na svijetu samo kako bi ovi danas imali što rušiti.

Naravno da nije u pitanju baš tako rijedak primjer rušenja grada u povijesti, možda je ovaj slučaj interesantan tek jer se izlegao iz glave vlastitih stanovnika. Realno, rušenje Grada osmislili su, započeli i vode isključivo Dubrovčani, s dosljednošću i temeljitošću koja je vazda krasila samo one koji su dolazili sa strane.

Domaća čeljad više nije ni arhitekt, ni urbanist, nije graditelj, a bome ni izvjestitelj o rušenju, nego - izvođač radova. Nitko sa strane nije došao i donio sve te PP-ove, GUP-ove, DPU-ove, PPU-ove i sve moguće upove, nego upravo domaći ljudi, putem svojih izabranih delegata. A uvijek se biraju najbolji.

BAREM ZNAMO RUŠITI

U globalu, moralna i materijalna devastacija Grada započela je odavno, najprije miniranjem Vrtlarove investicije u Solitudu, čime je Vrtlar, to jest Grad, ostao bez vrijedne imovine, koja je transferirana u džepove nekoliko privatnika te još i bez ugovorene poslovne zgrade na Pilama. To je, dakle, bio nukleus lopovluka i početak opće devastacije Grada koja je radikalnije nastavljena kasnijih desetljeća.

Zaključno, ako prihvatimo da je arhitektura zapravo umjetnost, umjetnost u kojoj živimo, bez sumnje je devastacija danas glavni spomenik dubrovačke kulture. Izgradnja arhitektonskih mega razvalina danas je temeljni oblik kulturne proizvodnje, zasnovane na novo dubrovačkoj estetici. Arhitektura je, osim umjetnost, dakle i estetika, stoga bi se prva postavka novo dubrovačke estetike, parafrazirajući izvjesnog četnika, koji je govorio „ako ne znamo pisati, barem znamo paliti biblioteke”, mogla definirati kroz misao „ako više ne znamo skladno graditi, barem znamo skladno rušiti”.