Ministrica poljoprivrede Marija Vučković i župan Dubrovačko - neretvanske županije Nikola Dobroslavić sastali su se jučer u Stonu s poljoprivrednicima, školjkarima, vinarima, ali i izaslanstvom otoka Mljeta. Naime, stanovnici na području Nacionalnog parka Mljet traže iste mogućnosti ribolova koje imaju ribari u drugim dijelovima Hrvatske i uostalom i na drugim dijelovima otoka koji ne pripadaju području Nacionalnog parka. Lokalnom stanovništvu na području NP Mljet odredbama EU zabranjeno je naime koristiti neke od tradicionalnih ribolovnih alata koji su stoljećima prehranjivali Mljećane.

U mljetskom izaslanstvu u kojem je bio i ravnatelj NP Mljet Ivo Sršen te zainteresirani stanovnici za ovaj problem koje je donijelo članstvo u EU, bio je i načelnik Općine Mljet Đivo Market koji nam je kazao kako su stanovnici s područja Nacionalnog parka uistinu ozlojađeni jer su ostali bez mogućnosti ribolova nekim tradicionalnim alatima.

Sastanak mljetskog izaslanstva s ministricom, županom i članovima uprave za ribarstvo. Foto: DNŽ

Što je na koncu dogovoreno na sastanku sa ministricom poljoprivrede Marijom Vučković i županom Nikolom Dobroslavićem Market je kratko rekao: „Dogovoreno je da ćemo pokušati tražiti izuzetak iz zakonodavstva tako da pojedini ribolovni alati, koji su prepoznati kao tradicionalni na otoku Mljetu i dalje budu dopušteni za upotrebu lokalnom stanovništvu.”

ANE MLJEĆKA: MLJEĆANI SU SE ZA PRAVO NA ŽIVLJENJE - STATUS MEREDANUS IZBORILI JOŠ U VRIJEME AUSTRO - UGARSKE

Nakon sastanaka s ministricom pismo je uputila i popularna Ane Mljećka. Ona je dala i povijesni presjek pa tako piše kako su pri osnivanju NP Mljet 1960. stanovnici ugvorom pristali da se na njihovoj zemlji osnuje NP, a da su po tom istom ugovoru imali pravona na obrađivanje polja, uzgajanje stoke, branje drva za gradnju barki i ogrijev na područjima koje je NP odobravo svaku godinu.

„Imali su pravo u Jezerima ribati za osobne potrebe, male i velike vrše, vađenje kunjaka i školjaka i mušula.” - podsjeća Ane Mljećka.

„U Jezerima ne postoji obalni pojas, a više od 80 posto zemljišta kojim se kreću turisti tj. temeljni fenomen, je do samog mora privatno vlasništvo. Za vrijeme Austro - Ugarske monarhije, da bi zaštitili svoja prava i pravo ribolova u zaštićenom području parnicu su vodili s Upravom Bečkog Dvora 18 godina, a koju je stanovništvo dobilo i donesen je zakon - Pravo Življenja - Status Meredanus, a 19. prosinca 1889. godine potpisana je nagodba između stanovnika zapadnog dijela Mljeta i Kraljevskog šumarskog upraviteljstva. S tim zakonom dobili su pravo na tradicionalni način života i tradicionalni način ribanja koje je zagarantirano kasnije i poveljama UN, a koje su potpisale i obje Jugoslavije i Republika Hrvatska kada je međunarodno priznata.” - piše Ane Mljećka.

„Znači da je stanovnicima NP Mljet tradicionalni način života i tradicionalni način ribanja zagarantiran Ustavom Republike Hrvatske. To znači da svaki drugi zakon ili uredba koji ukida i zabranjuje tradicionalni način življenja i tradicionalni način ribanja, protivi se Ustavu Republike Hrvatske odnosno, protuustavan je i protuzakonit. A kako je tradicionalni način života zagarantiran poveljama UN kao ljudsko prava građanina i čovjeka, onda svako njegovo kršenje dovodi do kršenja ljudskih prava.” - zaključuje Ane Mljećka.

Ona dalje u svom pismu navodi kako je „zakonom Pravo na Življenje - Status Meredanus, dobiveno pravo na deset malih vrši, pet velikih vrši, mreže prostice, bukvare, gerarice, srdenare i gavunare”.

„To je bilo osigurano svakoj familiji bez ikakve dozvole. U obje Jugoslavije taj je zakon poštovan, a u SFRJ imali smo pravo na još 200 metara popunice i polandaru.” - navodi Ane Mljećka.

„Na prijedlog stanovnika NP Mljet donesen je zakon o 500 m obalnog pojasa kojeg je Sabor donio na snagu 2002 godine. Stanovnici NP su jedini mogli ribati u zaštićenom obalnom pojasu, a svima drugima je bilo zabranjeno. Međutim pri ulasku Republike Hrvatske u EU naše tradicionalno ribarstvo je potpalo pod gospodarsko - ekonomski razvoj umjesto pod tradicionalni način života koje je zagarantirano poveljama UN i Ustavom Republike Hrvatske. Tradicionalni način života je naše ljudsko pravo građanina i čovjeka i dužnost da prenesemo tu tradiciju na buduće generacije. Zabranom našeg tradicionalnog ribanja, koji je naša egzistencija krše se ljudska prava građanina i čovjeka na jednom dijelu teritorija Republike Hrvatske i EU.” - piše Ane Mljećka.

„Kad idemo bacit mreže (to su sve mreže stajaćice) i kad ulovimo ono malo ribe nahranili smo sa time ne samo našu obitelj nego i susjede koji nisu mogli poći na ribanje ili one starije koji nemaju mogućnosti i koji više ne mogu poći na ribanje. Naši ribari u NP Mljet ne ribaju da bi prodavali ribu nego isključivo da bi nahranili svoje familije. Na Mljetu nema ribarnice da bi mogli kupiti ribu. Najbliža je ribarnica u Dubrovniku 40 milja daleko i treba se voziti brodom. Brod ide ujutro u 6 i vraća se navečer u 6. To znači da stanovnici NP Mljet nemaju pravo jesti ribu, a okruženi su morem koje je najbogatije ribom u Jadranu dok NP koristi njihovu zemlju bez ikakve naknade i na njoj zarađuje novac od ulaznica koje prodaju tisućama turista.” - navodi Ane Mljećka.

„Ako netko zna čuvati more i šume onda to sigurno znaju stanovnici NP Mljet jer čuvaju svoje za buduće generacije. Očuvali su ih kroz stoljeća pa će i nastavit ako ne budu prisiljeni iseliti ukoliko ne mogu prehranit svoje familije. Svaki stanovnik NP Mljet je vatrogasac i to najbolji na svijetu jer brani svoju imovinu, svoju kuću i svoje posjede. Zato je Mljet najzeleniji otok na Mediteranu. Nitko bolje ne može čuvati NP Mljet nego njegovi stanovnici. Zato se svi nadamo da će ovaj sastanak uroditi plodom i da će doći do najboljeg riješenje na obostrano zadovoljstvo.” - zaključila je Ane Mljećka.

Što se tiče sastanka dogovoreno je dakle da će se tražiti izuzetak iz zakonodavstva EU, a zasad je uistinu preuranjeno reći hoće li to biti moguće i ostvariti, no može se reći da je potpuni apsurd ako u lokalnoj vlasti i Nacionalnom parku Mljet nemaju ništa protiv upotrebe mreža i ostalih tradicionalnih ribolovnih alata stanovnika, a nemaju, da o tome odlučuje neki birokrat u Bruxellesu.